Ljudska memorija zaista je čudna stvar. Čini se da nekako zaboravljamo ružne a pamtimo lijepe stvari, a čak i to podložno je krajnje subjektivnom osjećaju za ružno i lijepo. Ono što su nama bila predivna vremena i događaji, objektivno su možda za većinu drugih bili najmračniji periodi njihovih života.
Ovaj čudnovati fenomen najbolje demonstriraju ljudi poput Dine Mustafića, osobe koje imaju poseban memorijski model pa se ili ne sjećaju čitavih perioda svojih života ili vlastiti doživljaj preslikavaju na čitavo društvo. Upravo je ovih dana Mustafić demonstrirao tu vlastitu sposobnost da selektivno pamti kada je zavapio kako on, iako rođen 1969. godine, nije “mogao ni pretpostaviti da će sistem u kojem mrak odvede ili proguta čovjeka doći i na naše kućne adrese”. Čudesno! Zamislite kakav je to divan dar, živjeti 21 godinu u jednopartijskom totalitarnom sistemu u kojem su tajne policije hapsile ljude radi grijeha drugačije misli, nakon čega bi ih trajno ili na više godina gutao mrak najgorih kazamata, a biti toga sasvim nesvjestan! Nesvjestan u tolikoj mjeri da se ne sjećate te dimenzije vlastitog života u diktaturi te imati tako podešenu memoriju da svako malo nostalgično veličate život u takvom sistemu i pretpostavljate ga današnoj slobodi! Kako li je odmarajuće, osvježavajuće i komotno biti Dino Mustafić, selektivni nostalgik.
(Stav)