Piše: Dr.sc. Enver Išerić
Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini prošlo je dvadest sedam godina, a još uvijek se ne nazire kraj sudskih postupaka za gonjenju ratnih zločina i drugih kršenja međunarodnoga humanitarnog prava.
Ova činjenica navodi nas na zaključak da strane potpisnice Općeg okvirnog sporazuma ne izvršavaju svoje obaveze preuzete njegovim potpisivanjem, a kojim je u članu IX propisano: „Strane će u potpunosti surađivati sa svim entitetima koji su uključeni u provedbu ovoga mirovnog rješenja, kako je izloženo u aneksima ovoga Sporazuma, ili koje je ovlastilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, sukladno obvezi svih strana da surađuju u istrazi i gonjenju ratnih zločina i drugih kršenja međunarodnoga humanitarnog prava.“ Zbog toga je izostalo procesuiranje ratnih zločina koje bi doprinjelo postizanju pravde u ovim predmetima, a pravosudni sistem Bosne i Hercegovine je pokazao svoju neefikasnost.
U Revidiranoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina iz 2017. godine navodi se podatak da u Bosni i Hercegovini ima 5390 neriješenih predmeta ratnih zločina u kojima je poznat počinilac.
Također, prema podacima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine iz 2019. godine u predmetima ratnih zločina u Bosni i Hercegovini je 30 posto nedostupnih lica, te da su to za sada nerješivi predmeti.
Očigledno je da je izostala saradnja između zemalja u regiji na koju su se obavezale potpisnice Općeg okvirnog sporazuma u Bosni i Hercegovini. Važno je napomenuti da je zakonodavac, prvo Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, a kasnije parlamenti svih nivoa vlasti koji su potvrdili i kasnije mijenjali zakone o krivičnom postupku, napravio veliku grešku što nije propisao mogućnost suđenja u odsustvu, a koje je bilo propisano Zakonom o Krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ 43/98). članom 295. stav (3) navedenog zakona bilo je propisano „Optuženom se može suditi u odsutnosti samo ako je u bjegu ili inače nije dostupan državnim organima ni nakon preduzimanja svih potrebnih mjera na njegovom pronalaženju, a postoje naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan.“
Postojećim zakonima o krivičnom postupku nije omogućeno suđenje u odsustvu licima koja su počinila krivična djela, o čemu jasno govore članovi 247. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, član 262. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, član 262 zakona o krivičnom postupku Republike Srpske i član 247 Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta, a kojima je propisano „Optuženom se ne može suditi u odsustvu.“
Poseban problem predstavlja i zakonska odredba kojom je propisano da se optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan. (član 240. stav (5) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) član 225. stav (6) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, član 233. stav (5) zakona o krivičnom postupku Republike Srpske i član 225. stav (5) Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta.
Da bi osigurali pravdu, prvenstveno za žrtve ratnih zločina počinjenih na području Bosne i Hercegovine potrebno je izmjeniti krivično zakonodavstvo i omogučiti suđenje u odsustvu počiniocima tih krivičnih djela, čime bi pravda bila zadovoljena dokazivanjem izvršenja tih krivičnih djela ali i njihovih izvršilaca, te onemogučilo njihovo izrugivanje pravdi i pravosudnom sistemu Bosne i Hercegovine, njihovim pojavljivanjem na TV ekranima u susjednim državama i davanjem izjava i komentara na ratna ali i aktuelna politička dešavanja.
Opravdano možemo postaviti pitanje zbog čega je krivičnim zakonodavstvom susjednih država (Srbije i Hrvatske) omogućeno suđenje u odsustvu, a u Bosni i Hercegovini to nije slučaj. Da li smo naivno povjerovali da će potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma sarađivati u istrazi i procesuiranju ratnih zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije, na što su se tim sporazumom obavezale? Saradnja u pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima je formalna i ne daje željene rezltate. Naprotiv, ovakvih zakonskim rješenjima onemogućeno je prosesuiranje ratnih zločina počinjenih na podrčju Bosne i Hercegovine, a omogućeno da susjedne države procesuiraju branioce Bosne i Hercegovine od agresije koja je izvršena na našu državu i uz to pružaju sigurno utočište počiniocima ratnog zločina i drugih kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Zakonom o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, također je osumnjičeni, odnosno okrivljeni stavljen u nepovoljniji požaj u odnosnu na tužioca koji podiže optužnicu. O tome vrlo jasno govori član 243 zakona kojim je propisano „Sudija za prethodno saslušanje može potvrditi ili odbiti sve ili pojedine tačke optužnice u roku od osam dana, a u složenim predmetima u roku od 15 dana od dana prijema optužnice. Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, sudija za prethodno saslušanje donosi rješenje koje se dostavlja tužitelju. Protiv ovog rješenja žalba se podnosi u roku od 24 sata. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od 72 sata. „
Znači, o žalbi tužioca, zbog odbijanja svih ili pojedinih tačaka optužnice, odlučuje vijeće sastavljeno od trojice sudija, dok ooptuženi, nakon potvrđivanja optužnice, ima pravo na podnošenje prethodnih prigovora, o čemu odlučuje sudija za prethodno saslušanje (član 243. i 248. zakona).
Ista zakonska rješenja sadrže i Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske i Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta.
Imajući u vidu stanje u našem pravosudnom sistemu potrebno je osigurati da o prethodnim prigovorima optuženih odlučuje vijeće sastavljeno od trojice sudija, jer bi time onemogućili podizanje optužnica koje ne sadrže dovoljno dokaza za izvršeno krivično djelo, ali i vođenje dugotrajnih procesa koji rezltiraju oslobađajućim presudama, u kojima se troši puno vremena i novca naših građana. Osim toga smanjila bi se mogućnost takozvanih montiranih procesa i neopravdanog nanošenja boli i patnje licima protiv kojih se vodi postupak, a za koja nema dovoljno dokaza da je počinio krivično djelo.
U budućoj reformi pravosudnog sistema, kojom se tužilaštva i sudovi trebaju učiniti efikasnijim i politički potpuno neovisnim, potrebno je imati u vidu i ova pitanja zbog kojih se procesuranju ratnih zločina ne nazire kraj.