Gagi Nikoliću, Goranu Markoviću, mojoj Anici Dobra, Nebojši Glogovcu, Bogdanu Dikliću, Branki Pujić, Bojanu Lazarovu, Miši Samolovu, Kokanu Mladenoviću, braći Trifunović, Micku Momčiloviću, Vladi Jevtoviću, mom Vladi iz Zaječara, Tanji Peternek, Ivanu Laliću, gospođi Madleni i Milanu Cepteru, mom Dušanu Spasojeviću, Marku Janketiću, mom Đurici, Jeleni Bajić, Nataši Ninković, Peri Kralju, koji mi je dodjelio nagradu u Ateljeu 212, Jasni Novakov, Gordanu Kičiću, Srdanu Goluboviću, Mirjani Karanović, Raletu Milenkoviću, Milošu Pušiću i znam da sam nekog bitnog propustio al’ nek i oproste. Znam da hoće jer jako sam uznemiren dok pišem ovaj tekst.
Teško je bilo sve ove 32 godine biti stigmatiziran kao neprijatelj Srbijanaca i dolaziti pod tom stigmom u Srbiju, Beograd pogotovo. Drage moje kolege, ovo pismo ima elemente žanra kojeg smo se kroz posao svi doticali. Teatar apsurda. Vama nije danas lako a sa mene, napadom na vas, spao je veliki teret. Sada smo zajedno po izjavama istih onih koji su onomad tražili “moju glavu”, a danas traže vašu – neprijatelji Srbije.
O tempora, o mores, završavam, drage moje kolege, sa nadom u bolje sutra i za Srbiju i za Bosnu i Hercegovinu. Za društvo gdje se umjetnici zbog svog stava neće proganjati i prijetiti im djeci, gdje će na kraju krajeva ove “zakržljale političke psihologije”, društveni politički ološ, psihopate i mrcine i u Beogradu i u Banjaluci skončati na ropotarnici i smetljištu istorije, kako one političke tako i one druge kulturološke prirode. “Kvarnoj robi” svugdje u svijetu mjesto je na smetljištu.
Sa snimanja serije “Prva liga” u produkciji RTL HR TV pozdravlja vas i voli vaš kolega Emir Hadžihafizbegović.