Uoči obilježavanja 28. godišnjice genocida u Srebrenici na društvenim mrežama je postala viralna objava Senide Bernasconi, preživjele žrtve genocida u Srebrenici koja je zajedno sa sedam članova svoje porodice bila zatočena u fabrici akumulatora u Potočarima.
Ona je, kako je napisala odlučila odvesti svoje prijatelje različitih nacionalnosti u Srebrenicu, međutim ostala je zaprepaštena onim što su zatekli. Naime, u fabrici akumulatora u kojoj su Srebreničani zatvarani, ubijani, a žene silovane, zatekla je skoro pa u potpunosti renoviranu halu i radnike koji kreče zidove.
– Evo sad ja Senida postavljam pitanje ko je dozvolio i zašto , je li se iko pobunio ?! Zašto da dozvolimo da nam brišu istinu i torturu koja je vršena nad našim narodom, upitala je preživjela Srebreničanka.
Njenu objavu sa društvenih mreža prenosimo u cjelosti:
-Peti juli, dvije hiljade dvadeset i treća godina odlučim odvesti u Srebrenicu, Potočare moje prijatelje koji su po nacionalnosti Belgijanci, Italijani, Švicarci i Sicilijanka. Pričala sam im o Genocidu u Srebrenici koji je izvršen nad Bošnjakacima ( muslimanima ) tih kobnih devedesetih godina. Prilikom putovanja do Srebrenice , pokazivala sam im mjesta gdje su bili mnogi streljani , pokazala sam im magacin u Kravici gdje je ubijen krvnički i moj rahmetli djed. Kada smo stigli u Potočare , nastao je muk, nastala je tišina , teška, teza i od ovog bremena koje nosimo godinama na svojim leđima. Šta sad da im kažem , kako sad da skupim snagu i hrabrost da objasnim , pa je li i ima šta da se doda. Pogledajte oko sebe, okrenite se i vidite ove bijele nišane, ove bijele ptice rekoh kroz suze. Mirisala je lipa cijelim mezarjem, mirisale su njihove čiste duše. Ostadosmo tako raspoređeni par trenutaka gledajući sve te bijele nišane i rekoh im u jednom trenutku
– “ hajmo da vam pokažem gdje smo bili zatočeni moja porodica i ja, u fabrici akumulatora “.
Krenuli smo prema fabrici i kako smo se približavali vidim neki radnici , nešto rade. Kada sam pozvala moje prijatelje da uđemo unutar da im pokažem gdje smo tačno ležali nas sedmero moja mama , brat , strina , amidžić, amidžične i ja, ostadoh šokirana. Gledam i ne vjerujem. Sve renovirano , pod više nije onaj pod sad je neki novi , zidovi s natpisima prekriveni krečom. Trčim do prostorije gdje su odvajali muškarce i tu su im ubacivali bombe i ubijali ih, još jedino ona netaknuta. Trčim do radnika i govorim:
-“ Pa ljudi moji šta nam ovo radite, ko je ovo dozvolio ?
Zašto sakrivate istinu, ovdje su ubijali, silovali, rušili i uništavali, zasto renovirati , zašto ste dobili naređenje da do 11.07.2023 bude sve gotovo ? Ko je mogao to dozvoliti?”
Odgovor sam dobila sljedeći “ Ja ništa ne znam, ja sam stigao prekjučer i samo znam da do 11.07.2023 treba biti gotovo”.
Evo sad ja Senida postavljam pitanje ko je dozvolio i zašto , je li se iko pobunio ? Zašto nije moglo ostati tako kako je bilo , da osobe koje dođu mogu vidjeti svojim očima dokaze koje su ostavljali iza sebe UN-ovci, ismijavajući Bosansku ženu u šamiji i dimijama, Bosansku ženu za koju je govorio “smells like a shit BOSNIAN GIRL “!! Zašto da dozvolimo da nam brišu istinu i torturu koja je vršena nad našim narodom?