Ovo je priča o ljudima Bosne i Hercegovine, ali ne onima koji su među živima. Priča je posvećena onima koji su dali živote tokom ’90-tih godina da bi danas Bosanci i Hercegovci imali svoju zemlju, država Bosna i Hercegovina tokom agresije koju je počela Vojska Republike Srpske natopljena postala krvlju hrabrih… Svaki njen pedalj svjedoči da se zbog šehida koji su poginuli braneći je od neprijatelja, danas ona mora sačuvati od nasrtaja raznih. Jer, ovo je jedina domovina koju imamo, druge nemamo.
O preživjelim golgotama i stradanjima koje smo preživili prije 30 godina danas svjedoče nepregledni memorijalni centri, spomen – obilježja, ploče na kojima je ispisano po nekoliko stotina imena šehida, najboljih sinova naše zemlje.
Kovači su legitimirani kao najveće šehidsko mezarje u BiH. Memorijalni centar Kovači i još desetine šehidskih mezarja i spomen – obilježja, temelji su BiH. Bijeli nišani s Kovača vječno će podsjećati na žrtvu šehida, a sablasna tišina, dok smo prolazili pored svakog od njih čitajući imena Adem, Alija, Haris, Ramiz, Adis, Abdulah, Muhamed, Osman, Omer…. razdirala je grudi od boli….
Ekipa Index.ba obišla je jučer, pred obilježavanje 30.godišnjife od formiranja Armije Republike BiH najveće šehidsko mezarje u BiH.Tu su poredni nišani, jedan do drugog. Na nišanu piše ime, godina rođenja, crta, pa godina pogibije. Crta koja na nišanima odvaja datum rođenja od datuma ukopa puno govori. Zapravo, svaka ta crta je različita iako izgleda isto… Govore o njihovim godinama života… Većina pokazuje da su heroji koji leže u tim mezarima imali nepunih 18 godina… Danas, država za koju su se borili, na žalost ne brine o njihovim porodicama. Zaboravu ih ne daju najdraži
I njihovi mezari izgledaju lijepo, majke koje su ostale da pate za njima, zasadile su cvijeće, oprale nišane da nisu prljavi od kiše i prašine, počupale travu…
Nema dana a da barem jedna majka ne dođe i ne prouči svome sinu Fatihu, sinu koji joj je bio očinji vid, zagrli nišan i tiho zaplače za svojim šehidom. Jednu od hrabrih šehidskih majki zatekli smo kako gleda nišan kao da razgovaraju s djetetom koje je prije 24 godine ubijeno od ruke dušana. Nije imala snage ništa da kaže, ali njeno blijedo lice, uplakane oči, dok je rubom marame brisala suze koje su se slijevale niz lice, govorile su sve.
Njen sin ukopan je nedaleko od turbeta Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Armije RBiH, koji je umro 19. oktobra 2003. godine. Nakon što je sinu proučila Fatihu, obišla je još nekoliko mezara. Učila je dove za njihovu dušu. Nakon što je proučio Fatihe još dugo ostala uz mezar svoga sina. Kao da se plašio da ode.
Odlazak na ovo mjesto njihovog vječnog boravka za sve nas predstavlja “suočavanje i naše stalno preispitivanje”… jer bosanski šehidi moraju živjeti svakog dana, svakog sata, svake sekunde.
Hrabrošću, neviđenom ljubavlju prema svojoj domovini, porodici i želji da ih bez obzira na žrtve svojim životima zaštite, bošnjački šehidi zaslužili su trajno najdublje poštovanje svog naroda.
Priče o šehidima i njihovim sudbinama će se prepričavati i biti pravi put onima koji dolaze. Njihova djela obezbijedila su im vječnu zahvalnost naroda. Upravo ova starica koju smo zatekli kaže da na Kovačima nisu samo kamen i nišani nego svaki centimetar zemlje ima priču o 1.492 heroja i heroine koji su dali život za državu Bosnu i Hercegovinu.
I najneviniji dio čovječanstva, djeca, su izgubila život od zločinaca koji nisu marili za ono što je najvrednije u životu. Postament sadrži imena 521 ubijenog djeteta u opkoljenom Sarajevu u pomenutom periodu. Ovo mjesto nikada nije pusto… Svakodnevno građani isčitavaju imena mališana koji su ubijeni sa dvije, tri, četiri godine, uče im Fatihe, polažu cvijeće, ali za razliku muke tišine koja se “čuje” na Kovačima, na mjestu gdje se nalazi ovo spomen-obilježje i dalje se čuje graja djece.
U Sarajevu je od 1992. do 1995. ubijeno 1.600 djece. Na žalost, još uvijek u Sarajevu ne postoji spomen – obilježje za 14. 011 žrtvu opkoljenog grada. Ne postoji nešto što će svake sekunde u životu ovog grada svjedočiti o 1.335 dana opsade i herojstvu njegovih građana, od kojih je 50.000 ranjeno.