“Samo ekonomski neovisna žena je slobodna žena“, poručila je na početku ove priče koordinatorica Udruženja „Žena BiH“ sa sjedištem u Mostaru Amra Selimić.
Ona objašnjava da je za svaka žena koja je bila dio ove Sigurne kuće napravljen individualni plan oporavka jer je svaka od njih imala fizičke, ali i teške psihičke probleme. Sa ovim ženama na oporavku rade psihologinja, socijalna radnica, pedagoginja (sa djecom), pravnica.
A sav ovaj tim je radio i sa našom sagovornicom koja je zbog zlostavljača napustila svoj grad i sa djecom počela sasvim drugačiji život. Dopala sam se njena priča izliječenja od tragičnog života.
“Zaista mi je teško razgovarati o stanju u kakvom sam bila kada sam došla u Sigurnu kuću..“, počinje ona svoju priču.
“Ja sam sa djecom potražila pomoć nakon višegodišnjeg i fizičkog i psihičkog zlostavljanja.. Razlog jer to nisam uradila ranije je strah od nasilnika, ali i neznanje“, iskrena je.
Mnoge žene nisu sigurne šta uraditi i kome se obratiti kada traže izlaz iz nasilne veze ili braka. Nažalost, mentalitet u našoj državi je takav pa se mnoge žene suočavaju sa odbijanjem dragih ljudi koji ih tjeraju da se stide toga jer su žrtve. A to nasilniku daje dodatnu snagu – jer žene, ali i djeca, ne znaju kome se obratiti.
“Ja sam se prvo obratila Sigurnoj kući ‘Žena BiH’, a oni su dalje upoznali Centar za socijalnu rad i policiju, nakon čega sam smještena u Sigurnu kuću“, govori nam sagovornica.
Praksa je da žena obavijesti policiju prvo, ali nije greška i obrnuto – bitno je pokrenuti se i željeti promjene.
Povećana svijest kod žena
“U posljednje vrijeme povećan je broj žena koje nas kontaktiraju sto je jasan pokazatelj da sve veći broj žena želi izaći iz tog začaranog kruga nasilja. Najveći broj njih nam se javlja zbog psihološke i pravne pomoći, ali i zbog smještaja u našu sigurnu kuću. Ne možemo tvrditi da se nasilje povećalo, ali ono što smo sigurni je da je povećan broj žena koje su osvještene o svojim pravima i sve više imaju hrabrosti da prijave nasilje“, kaže nam Selimić.
Sve to je rezultat dugogodišnjih kampanja u našoj državi koje su dale rezultat, očito.
Kao i u razgovorima sa Sigurnim kućama u Sarajevu i Zenici, i ovdje je slučaj da je policija ta koja obilazi Sigurnu kuću, a prioritet su i u slučajevima kada bi nasilnik pronašao kuću, što se ovdje do sada nije desilo. Kuće u sva tri grada su pokrivene video – nadzorom.
Ipak, u Hecegovačko – neretvanskom kantonu, problem je vlada koja i dalje nije uvrstila žene žrtve nasilja kao dio socijalne kategorije, te tako kao jedini kanton u zemlji diskriminira žene kao žrtve nasilja.
Selimić kaže da postoje dobri, kvalitetni zakoni, ali se slabo ili nikako ne provode.
“Na primjer, osnivanje alimentacionih fondova prepušteno je odluci kantona i obavezi kantona, ali je činjenica da svi kantoni nisu ispoštovali ovu odredbu niti osnovali taj alimentacioni fond“, objašnjava ona.
Vlada nije obezbijedila ni pravu podršku ovoj kući. Naime, resorna ministarstva određuju finansije, ali su one nedovoljne te ovakve kuće zavise od međunarodnih donatora, što je i tužno.
Ali, neosporno je da ova Sigurna kuća radi dobro svoj posao – a naša sagovornica je dokaz tome. Ona je prije godinu dana napustila ovu kuću, preselila se u drugi grad sa djecom i vrlo vrzo našla zaposlenje.
Zaposlenje je u vjetar u leđa
“Zaposlenje mi je bilo vjetar u leđa da prebrodim krize koje sam imala“, govori nam.
Danas je ona hrabra, neovisna žena koja živi život sa djecom, bez ikoga ko bi je povrijeđivao fizički i psihički. Njena priča je i razlog i povod za sve žene da mogu isto to uraditi sa svojim životom.
“I želim ohrabriti sve žene koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji kao ja nekada, da prijave nasilje jer niko nema pravo vršiti bilo kakvu vrstu nasilja nad vama!“, poručila je ona.
Dodaje da ipak nije izgubila nadu u ljude jer je dobila svu moguću pomoć od predstavnika ove kuće, ali da je danas mnogo opreznija. Reći ćemo ipak, danas je mnogo mudrija.
Jer nas ljudi mogu prevariti. Mogu se pretvarati da su neko ko nisu, imati masku na licu kraće ili duže vrijeme, glumiti da su mnogo bolji ljudi nego što jesu. A opet praviti od nas loše žene, majke, sestre, djevojke, nane, saradnice, kolegice… iako mi znamo da dajemo sve od sebe da budemo najbolje u tome. Zato, kada osjetimo da je vrijeme da se pozdravimo sa starim životom i počnemo novi, da zaliječimo svoje ožiljke i rane (i vidljive i one unutrašnje), da pogledamo iskreno sebe u ogledalu i kažemo da zaslužujemo bolje (mnogo bolje), onda je vrijeme i da priznamo da smo prevarene. Prevarene jer ta nas osoba nije zaslužila, nakon teškog zlostavljanja,.. jer kada shvatite da zaista nije problem u vama – bit će vam lakše.
Ako nemate prijatelje ili roditelji ne žele čuti za vaš problem, znajte da imate, ipak, sigurne kuće kojima se uvijek možete obratiti. Njima pomažu i policija i centri za socijalni rad. A svi oni će dati sve od sebe da pomognu vama.
Nemojte biti negativni i misliti loše o budućem životu jer svaka od nas treba da se osjeća voljeno, ZAŠTIĆENO, razmaženo, hrabro jer smo žene. Mi to možemo!
Ova serija članaka urađena je upravo sa razlogom da svaka od nas se prepozna.. ili možda svoju zaboravljenu prijateljicu, majku koju nije dugo čula, sestru koju je možda osuđivala jer trpi zlostavljača.. jer svima nam je potreban neko!
Ako su ove priče pomogle barem nekoj od vas da se odvaži i odluči uraditi nešto sa svojim životom, ove žene su uradile svoj posao.
Na ovom linku možete pročitati prvu priču, žene koja je napustila muža sa troje djece nakon 10 godina zlostavljanja i koji joj je slomio zube kako ne bi drugima bila lijepa, a na ovom linku priču žene koja je odlučila reći ne zlostavljaču nakon 26 godina braka.
(Ines Sandžaktarević)