Željeznička stanica u Przemyslu ovih dana je mnogo više od toga. I čekaonica, i kuhinja, i bolnica, igraonica.
Teško da iko zna tačan broj izbjeglica, volontera, vojnika, policajaca, koji kroz ove hodnike protekle dvije sedmice prolaze. Izgleda haotično, no ipak nije. Svako zna zbog čega je tu. Pomoći onima koji čekaju vozove.
Voz čeka i Ljena. S kćerkom i unukom. Kaže, iz harkivske je oblasti. Mjesto Lozova. Prvi napad bio je još 24. februara, i to na kasarnu, oko pet ujutro. 1. marta, još jedan napad. Opet na kasarnu, iako, kaže Ljena, tamo više ništa nije bilo. No, njoj je bio znak da više nije sigurna.
-Lozova je jako blisku Izjumu (Izyum) isto u harkivskoj oblasti, oko 100 kilometara. Stalno se čuju bitke, eksplozije, ljudi su nervozni, ne može niko spavati, jesti, ništa. Strašno je, djeca se boje, plaču-
Gdje je vaša porodica?
-Moji rođaci su za sada tamo ostali, a evo ovu su moje djevojčice, kćerka i unuka (zove unuku) – ovo je moja zvjezdica, Anastasija. Evo, ovo je mikrofon, ova teta je novinarka- kaže ona za N1.
Stotine hiljada porodica je ovih dana poput Ljenine. Na graničnim prijelazima, autobuskim i željezničkim stanicama. Ukrajinske majke, djeca rasipaju se širom Evrope. Ljena se nada dospjeti do Njemačke, svjesna da bi bez pomoći Poljaka, stvari bile mnogo teže.