“Gledamo iz dana u dan kako državna vlast razgovara o ovom problemu, ali migranti u BiH i dalje spavaju pod otvorenim nebom”, izjavio je za Index.ba Admir efendija Muhić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Karlovac.
On je sa predstavnicima Medžlisa Islamske zajednice Karlovac nekoliko puta učestvovao u akcijama pomoći migrantima u Velikoj Kladuši te je imao priliku vidjeti u kakvim uslovima se nalaze ove porodice.
Još u maju su stotine migranata u Velikoj Kladuši premješteni u kamp u prigradsko naselje Drmeljevo, gdje im je obećana struja, voda i toalet. Ipak, situacija je drugačija, što potvrđuju i fotografije.
“To nije kamp, to je ledina na koju su postavljeni improvizirani šatori, poput onih za piknik. Da sada sprovedemo anketu, većina građana se ne bi usudila ni noćiti u njima”, kaže Muhić.

On objašnjava kako su uvjeti za život u ovim kampovima – minimalni.
“Rijetko koji tuš radi, a od nekoliko kabina za toalet, samo je jedna u funkciji”, objasnio je on.
“To je kamp koji je silom prilika nazvan kamp. Ljudi se snalaze, a dosta njih spava na ulici, na klupama, u parkovima jer rješenje očigledno nema ni država, ni entitet, ni kanton”, rekao je Muhić.
Efendija Muhić objašnjava kako je kroz razgovor sa migrantima saznao da neki od njih putuju mjesecima, a neki čak i po dvije godine. Za neke od njih, prošli su mjeseci od kada se nisu okupali, imaju bolne žuljeve na nogama od silnog pješačenja, a granicu Bosne i Hercegovine i Hrvatske ne mogu legalno preći jer – nemaju valjane dokumente.
“Psihički su oronuli iz svih tih razloga. Njihovo putovanje traje jako dugo, njima nisu zanimljive ni ove ljepote kojima se dive, kako i sami kažu”, objašnjava nam efendija.
Pomažu oni koji su osjetili izbjeglištvo
Bh. građani su se pokazali solidarni i u ovim trenucima pa migrantima pomažu na sve načine – nose im odjeću, obuću, hranu, te provode i vrijeme sa njima.

“Pomažu im oni koji su osjetili izbjeglištvo na svojoj koži, oni koji to nisu zaboravili i koji se nisu osilili”, kaže Muhić.
“Ljudi imaju senzibilitet prema migrantima, pa im pomažu i sa kupanjem, a previjaju im i noge kada im je potrebno”, kaže on.
U Velikoj Kladuši i Bihaću se trenutno nalazi između tri i četiri hiljade migranata, među kojima je i nekoliko stotina djece. Gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić je na protestima u Sarajevu prošle sedmice rekao da bi taj broj u septembru mogao dostići i 13.000.
Neki od migranata su sami, čak njihovi roditelji nisu sa njima, dok su neka od djece rođena na putu prema nekoj od obećanih zemalja. Među migrantima se nalazila i žena koja se porodila između bh. i hrvatske granice.
“Prije desetak dana, padala je kiša i poplavio je dio gdje se migranti nalaze. Jedna od djevojčica se u šlaufu za kupanje brčkala, ona je mislila da je to zanimljivo i nije bila svjesna da je to kanalizacija, da je ta voda zagađena. To je moglo biti moje, vaše dijete”, rekao je efendija Muhić.
U Karlovcu uskoro deset novih migrantskih porodica
Najveći problem migranata je jer nemaju dokumente kako bi ušli u Hrvatsku, tačnije u Europsku uniju. Zadatak graničnih službi svakako je spriječiti ilegalno ulaženje u zemlju, a trenutno ova služba u Hrvatskoj posjeduje i helikopter koji noću nadzire granicu.

Efendija Muhić kaže kako moramo razumjeti i granične službe koje ipak samo rade svoj posao.
I u Velikoj Kladuši je postojao problem sa nekoliko migranata koji su provaljivali u kuće, krali određene stvari – činili krivična djela, a efendija kaže kako ih je težak život natjerao na to.
U Karlovac u Hrvatskoj će uskoro stići deset migrantskih porodica, a Islamska zajednica tog grada se stavila na raspolaganje kako bi se što prije integrirali u novu sredinu. Pomoći će im i kroz vjeru te na druge načine kako bi se što prije prilagodili novoj sredini. Prije dvije godine, u ovom gradiću su boravili i migranti maloljetnici koji su dolazili u džamiju kako bi klanjali džumu i teraviju te im je IZ pomagala.
Slabi smo na djelima, nekada je dovoljna i topla riječ
“Svi smo puni riječi o ljudskim pravima, ali smo slabi na djelima”, kaže nam efendija Muhić.
Na pitanje šta je potrebno ovim ljudima te kako im pomoći, odgovara nam: “Nekada su lijepa riječ i osmijeh najveći vid pomoći”.

Osim hrane, vode i odjeće, ovim ljudima je nekada potreban samo zagrljaj i topao pogled koji im poručuje da će sve biti u redu, jer ipak nije tako lako napustiti svoj do i krenuti za boljim sutra u nepoznato, posebno ako nemate blisku osobu uz sebe.
“Ne smijemo se osiliti, nego pružiti što imamo i uputiti im i neku lijepu riječ”, poručio je on.
Dok vlasti ne nađu bolje rješenje koje se skoro ne nadzire, bitno je da ne zaboravimo da su mnogi od nas i sami u ratnim i kasnijim vremenima bili u sličnoj situaciji. Za duševni mir nam je potrebno samo malo, što često zaboravimo, a izbjeglice nas mogu podsjetiti – krevet u našem domu i topao pogled porodice.
(Ines Sandžaktarević)